Ravnoteža je temeljni zakon života na Zemlji, ali i cijeloga svijeta. Bez ravnoteže nema pravednog razvoja, bez pravednog razvoja nema zadovoljnih građanki i građana.

PROGRAM

 

Cilj ove stranke je ostvariti drugačiju, bolju, prosperitetniju i sretniju Hrvatsku. Takvu Hrvatsku možemo ostvariti samo složnim i razvojno usmjerenim djelovanjem, zacrtavajući provedive i održive ciljeve koje ćemo ostvarivati poštivanjem prava svakoga pojedinca te sustavnim provođenjem principa pravednosti u raspodjeli javnih dobara i svih društveno-proizvedenih vrijednosti.

Stranka se aktivno zalaže za provedbu koncepta održivog razvoja koji počiva na umijeću održavanja dinamičke ravnoteže u ukupnome društvenome sustavu. To podrazumijeva osmišljavanje financijskih, gospodarskih i socijalnih strategija društvenoga razvoja usklađenih i sa zdravim okolišnim strategijama.

Stranka će se zalagati za gospodarski razvoj zemlje utemeljen na recentnim znanstvenim spoznajama i na stalnome razvoju tehnoloških mogućnosti. Sukladno tome, zalagat ćemo se i za aktivni razvoj znanosti i znanstvenoga sustava koji treba osigurati aktivnu potporu takvoj gospodarskoj orijentaciji. Stranka će posebne napore ulagati u razvoj onih gospodarskih grana koje su se s aspekta održivoga razvoja na svjetskoj razini dokazale kao najpropulzivnije: npr. održive, ekološke-biološke-organske poljoprivrede; održivog i ekološkog turizma; zelene gradnje i održive arhitekture; energetske učinkovitosti u sektorima zgradarstva, rasvjete, toplinarstva i prometa; obnovljivih izvora energije; zelene tehnologije u industrijskoj proizvodnji itd.

Boreći se za ekonomski prosperitet zemlje i za bolje uvjete života svake građanke i svakoga građanina, stranka će kontinuirano voditi brigu o 'trima stupovima' održivog razvoja, odnosno o:
A. socijalno-pravnoj,
B. okolišnoj, i
C. ekonomskoj komponenti društvenoga života.

Pozitivna sinergija tih triju stupova čini okosnicu stranačkoga programa, a ona čini i okosnicu samoga koncepta održivoga razvoja.

Da bi uspješno razvijala sva tri stupa politike održivoga razvoja, stranka će posebnu pozornost posvećivati razvijanju svih onih društvenih sustava koji trebaju osigurati zdrave razvojne temelje takvoj orijentaciji: sustavu obrazovanja, zdravstvenome sustavu te sustavu socijalne skrbi. Riječ je o sustavima koji mogu i trebaju svim građankama i građanima osigurati egzistencijalne i razvojne uvjete kako bi svaki pojedinac mogao postati aktivnim dionikom zdravijeg, sretnijeg i prosperitetnijeg društva.

Drugačija, sretnija i prosperitetnija Hrvatska bit će naravno moguća samo s drugačijim političarima i političarkama, onima koji će umijeće mogućeg zvano politika raditi u javnom, a ne u usko stranačkom, klijentelističkom ili privatnom interesu.

S vizijom takve, drugačije i bolje Hrvatske, ova će stranka okupljati članove

  1. koji ne zaziru od ozbiljnog posla i koji ni u uvjetima neugodnih pritisaka neće odstupati od svoje politike i programskih ciljeva;
  2. koji neće na sebe primjenjivati jedna pravila, a licemjerno od drugih tražiti da poštuju druga, znatno stroža pravila;
  3. koji će graditi državu rada, slobode, sigurnosti i pravde za sve njezine građanke i građane; državu u kojoj će vladavina prava biti ujedno i vladavina pravde; državu orijentiranu kontinuiranom samo-unapređivanju svih njezinih mehanizama i svih njezinih struktura; državu koja će djelovati u najboljem interesu svih njezinih građanki i građana, bez obzira na njihov spol, rasu, seksualno opredjeljenje, nacionalnost ili etničku pripadnost, te posebice voditi računa o osobama s invaliditetom i uopće slabijim drugosnim skupinama.
  4. koji će radu vratiti dignitet i osigurati mu društveno vrednovanje;  
  5. koji će afirmirati individualnu odgovornost građana u svim aspektima života i društvenog djelovanja;
  6. koji će razvoj države temeljiti na discipliniranoj i neselektivnoj provedbi javno usuglašenih strategija i planova razvoja, a ne na ad hoc rješenjima koja pogoduju partikularnim interesima koruptivno umreženih grupa i pojedinaca;
  7. koji će temeljito reformirati državnu upravu uvođenjem preciznih kriterija valorizacije rada administracije kako bi ona postala stvarni, efikasni i kvalitetan servis građankama i građanima Hrvatske;
  8. koji će održivi gospodarski program temeljiti na tri ključna sektora neophodna za stvarnu nezavisnost i samo-održivost Hrvatske: na proizvodnji hrane, energije i na vodnom sektoru te na proizvodnim sektorima sposobnima ostvariti dodatnu vrijednost, posebice onima za koje imamo izvozni potencijal (poput, primjerice, izrade softverskih rješenja);
  9. koji će smanjiti broj jedinica lokalne samouprave prema ključu financijske samostalnosti te ukinuti županije;
  10. koji će osigurati takav teritorijalni ustroj Hrvatske u kojemu će regije biti motori vlastitog i zajedničkog samo-održivog i dugoročno održivog razvoja;
  11. koji će stvarno decentralizirati državu davanjem veće financijske samostalnosti regijama, ali i uvesti kvalitetne sustave kontrole kako bi uvećali njihovu odgovornost spram države i spram građana;
  12. koji će svim ljudima u Hrvatskoj osigurati jednaka prava i odgovornosti i toj funkciji podrediti sve pravne akte i sve javne servise, od administrativnih i pravosudnih do zdravstvenih i obrazovnih.

Trenutna situacija

Politika je umijeće mogućeg. Obaveza onih koji i koje se bave politikom je da to umijeće mogućeg ostvaruju u javnom interesu.

Nažalost, hrvatska politika nije ni umijeće mogućeg, a još manje posao u javnom interesu. Političke stranke obećavaju jedno u oporbi, a na vlasti rade drugo. Obećanja se zaboravljaju i krše. Razlika između hrvatskih političkih stranka svodi se na ideološke rovove u kojima se zbog nedostatka stvarnog političkog sadržaja, znanja i političke volje da se potakne stvarna promjena na bolje, iz povijesnih grobova izvlače retorički kosturi ustaša i partizana. No, to se uvijek pokaže kao manipulacija i obmana. Naime, iza žestokih poruka ne krije se stvarni politički antagonizam, već želja da se hrvatska javnost ne bavi vitalnim društvenim problemima sadašnjice.

Stoga, usprkos razlikama u programima, političke strukture kada su na vlasti provode isti politički program, neoliberalni politički koncept koji počiva na zaštiti privilegiranih društvenih slojeva i njima bliskih grupa, najčešće nauštrb javnog interesa, odnosno izgradnje društva pravde i jednakih pravila igre za sve. Suočeni/suočene s takvom neravnopravnošću, provedbom politike po načelu 'ono što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu', građani i građanke ne vjeruju institucijama sustava. Prevladava strategija 'hvatanja krivina' kao način za opstanak u duboko podijeljenom i nepravednom društvu. Model 'snađi se druže' i 'ako prođe – prođe' subverzivna je, ali logična reakcija javnosti na nepostojanje jednakih pravila i kriterija za jednako ponašanje i djelovanje.
Zbog svega toga hrvatsko je društvo zahvatila apatija i opće gađenje nad politikom i osobama koje se bave politikom. Hrvatski građani i građanke ne vjeruju političarima i političarkama, smatraju ih karijeristima i karijeristicama kojima je stalo isključivo do vlastitih partikularnih, političkih ili materijalnih interesa. Kada politiku ne smatraju korumpiranom djelatnošću kojom se bave korumpirani pojedinci, građani i građanke Hrvatske o politici govore i misle kao o parazitskoj djelatnosti od koje društvo ima samo štetu i nikakvu korist.
Hrvatsku je, zbog takvog prevladavajućeg stava, zahvatila apatija, nemoć, beznađe i pesimizam. Većina ljudi u društvu ne vjeruje da je promjena moguća. A bez vjere u promjenu, promjena i nije moguća.
Promjena nije moguća bez optimizma.
Promjena nije moguća bez uvjerenja da politika i ljudi koji se bave politikom mogu biti drugačiji/drugačije, da politika može i mora biti posao u javnom interesu, a ne djelatnost kojom se nerealizirani, neuspješni i nesposobni pojedinci i pojedinke bave kako bi ostvarili i ostvarile uspjeh preko noći, bez znanja, bez truda, bez rada i bez savjesti.

Prijedlog rješenja problema

Promjena je moguća (nužna).
Promjena je moguća s drugačijim političarima/političarkama i drugačijom politikom. Promjena će se dogoditi kada političari i političarke postanu ljudi s integritetom, ljudi koji govore, rade i misle isto kada su u opoziciji i kada su na vlasti, ljudi koji imaju vjerodostojnost te osobno i političko poštenje.
Promjena će se dogoditi kada politika koju će ti političari i političarke provoditi postane umijeće mogućeg u iznimno složenim lokalnim, nacionalnim i internacionalnim okolnostima, umijeće mogućeg s ciljem djelovanja u javnom, a ne osobnom ili stranačkom interesu. Oni koji rade i griješe, ali kada se pogriješi pogreška se može priznati i ispraviti. Važno je da će politika koju će ti ljudi voditi biti ona politika koju su obećavali i zagovarali.

Univerzalna istina političkog djelovanja jest da su kvalitetan sadržaj politike, politički programi, projekti i mjere i dobra, realna strategija jedna trećina formule puta do uspjeha. Druge dvije trećine čine ljudi koji tu politiku provode. Zbog toga je kadrovska politika za svaku političku stranku najvažnija politika, a vjerodostojni i pošteni političari i političarke nemaju alternativu.

Načela i ciljevi …
za koje se zalažu ti političari i političarke su jednostavni. U njihovoj jednostavnosti leži snaga i univerzalnost:

  • uspostava države i društva jednakih pravila, mogućnosti i pravde za sve;
  • održivi razvoj Republike Hrvatske s ciljem prosperiteta i dobrobiti svih njenih građana uz razumnu upotrebu resursa i očuvanje okoliša za buduće generacije
  • održivi gospodarski razvoj koji podrazumijeva uravnoteženo korištenje prirodnih resursa i prostora te zaštitu socijalnih i drugih prava članova i članica zajednice;
  • poštivanje ljudskih prava, dostojanstva i sloboda, neovisno o svjetonazoru, vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj i etničkoj pripadnosti, dobi, spolu, spolnoj/seksualnoj orijentaciji, političkom uvjerenju i socijalnom statusu;
  • zaštita okoliša, prirode i prostora;
  • znanost i obrazovanje za održivi razvoj;
  • prilagodba gospodarstva i društva klimatskim promjenama;
  • afirmacija paritetne demokracije;
  • uravnoteženi i održivi regionalni i lokalni razvoj države;
  • zaštita prava životinja;
  • zalaganje za mirno i nenasilno rješavanje svih sporova i sukoba.

Taktike

… su također jednostavne. Političari i političarke moraju djelovati odgovorno kako bi stekli i stekle povjerenje hrvatskih građanki i građana i dobili/dobile priliku upravljati državom. Dobivanje prilike za upravljanje državom ili pobjeda na izborima je, ipak, tek prvi, najlakši i najjednostavniji dio posla…

… jer tek nakon toga slijedi pravi posao - uređenje države u sustav jednakih pravila igre za sve. Jedino tako svi građani i građanke Hrvatske postat će ravnopravni i jednakopravni.

Naše taktike u svojoj suštini nisu inovativne. S obzirom na činjenicu da promoviramo politiku kao umijeće mogućeg taktike poput javnih rasprava i referenduma, zakona, obostrane komunikacije sa svima koji su za to zainteresirani, edukacije i javne kampanje, da, sve te stoljećima stare taktike primjenom kreativnog pristupa pretvaramo u politička čuda.

… kakav je to kreativni politički pristup? Ovaj politički tim kreativnost izražava tako što politiku pretvara u ono što treba biti – posao kao i svaki drugi koji rade obični, ali savjesni, vrijedni i odgovorni ljudi, ljudi koji si ne umišljaju da su bogovi. Da bi ovaj tim to iz teorije prelio u praksu prvo će:

  1. političari i političarke zasukati rukave i vlastitim primjerom poslati poruku javnosti da svi zajedno moramo raditi kako bi se hrvatsko društvo izvuklo iz sadašnje beznadne situacije i postalo društvo pravednosti i blagostanja, ideal koji je sanjan još od razdoblja Hrvatskog preporoda. Jasno, napor političara i političarki neće biti dovoljan, koliko god se ljudima u Hrvatskoj za promjenu bude sviđalo gledati kako se političari i političarke znoje, ovaj put ne od srama ili zato što su uhvaćeni u laži, već od posla. To je jedina taktika za povratak vjere u mogućnost pozitivne promjene koja je glavni sastojak formule za optimizam. Potom će:
  2. reformirati državnu upravu tako da ona postane stvarni i efikasni servis građanki i građana, servis koji pod jednakim pravilima i kriterijima tretira svakoga koji zatreba njene usluge. Usprkos hrpi izgovora i izlika to je moguće napraviti, samo treba postojati stvarna politička volja da se zagrize u taj kiseli politički limun. Taktika se svodi na uvođenje sustava upravljanja projektima te valorizaciju rada činovnika prema unaprijed definiranim, transparentnim i mjerljivim kriterijima. I tek tada kada temelji budu postavljeni tim će:
  3. provesti u djelo politički program i sektorske politike ORAH-a.

Činjenica je da se u održivi razvoj zaklinju sve hrvatske stranke. I one s krajnje ljevice, i one s krajnje desnice, i one progresivne, i one liberalne i one konzervativne, i one koje sa svojih političkih govornica zagovaraju tržište, i one koje propovijedaju državni intervencionizam. Zbog ove činjenice postavlja se pitanje po čemu je to Održivi razvoj Hrvatske - ORaH različit od tih stranaka koje svoje statute već u načelima rese tom sintagmom.

Razlika je ogromna jer ova stranka teoriju održivog razvoja u obliku političkog, deklarativnog epiteta ne koristi kako bi uljepšala i ukrasila svoj manje-više standardizirani politički program. Ova stranka održivi razvoj stavlja u samu srž svog djelovanja, svoje prakse, sami razlog postojanja. U ovom slučaju Nomen est omen (Ime je znak).

Za stranku je razvoj ukupni, uravnoteženi razvoj i društva i pravne države u kojoj vlada pravda, i pojedinaca i njihovih prava, i gospodarstva i tvrtki, i okoliša – ukupne prirode: čovjeka, biljaka, životinja i nežive prirode.

Ravnoteža je temeljni zakon života na Zemlji, ali i cijeloga svijeta. Bez ravnoteže nema pravednog razvoja, bez pravednog razvoja nema zadovoljnih građanki i građana.

Održivi razvoj je vrlo sličan politici kao umijeću mogućeg. Koncept održivog razvoja počiva na ideji održivosti kao umijeću održanja dinamičke ravnoteže u nekom sustavu. Održivost u konceptu održivog razvoja zahvaća podjednako sustav prirode i ljudske sustave. Temeljne vrijednosti oba sustava (koje su ljudi kulturološki razdvojili iako su oni uvijek isti jer je čovjek dio prirode) su raznolikost i produktivnost. Ekološkim aktivistima/aktivisticama i većini znanstvene zajednice već nekih pola stoljeća jasno je da čovječanstvo živi na neodrživ način. Međunarodnoj političkoj zajednici to je jasno nekih četvrt stoljeća. No, održivi razvoj još je uvijek, čast izuzecima, za političare/političarke više teorija nego praksa iako danas postoje financijski, gospodarski i socijalni, a ne samo okolišni, utemeljeni razlozi/ preduvjeti za oživotvorenje koncepta.

Održiva, ekološka-biološka-organska poljoprivreda; održivi i ekološki turizam; zelena gradnja i održiva arhitektura; energetska učinkovitost u sektorima zgradarstva, rasvjete, toplinarstva i prometa; obnovljivi izvori energije; zelene tehnologije u industrijskoj proizvodnji, obradi otpada i otpadnih voda u razvijenim državama svijeta u posljednjih su desetak godina najpropulzivnije gospodarske aktivnosti koje bilježe najveći i kontinuirani rast. Stranka će se zalagati za stvaranje poticajnog okruženja za sve ove gospodarske djelatnosti, njihovu blisku suradnju i korištenje novih znanstvenih saznanja i tehnoloških mogućnosti u razvoju novih rješenja koja počivaju na 'tri stupa' koncepta održivog razvoja: socijalnom – pravnom, okolišnom i ekonomskom stupu.

Najljepše u politici i filozofiji održivog razvoja jest to da se radi o konceptu tranzicije, konceptu stalnog propitivanja i novog definiranja, unaprjeđenja čiji glavni pokretač uvijek ostaje ideja ravnoteže za koju se potrebno stalno iznova boriti.

Čovječanstvo još uvijek ekonomski rast temelji na potražnji i eksploataciji novih resursa i to je dovelo do siromašenja resursa.

Održivi gospodarski postupci svode se na upravljanje potražnjom svih proizvoda i usluga promicanjem reducirane potrošnje korištenjem obnovljivih resursa te poticanjem onih praksi koje minimiziraju intenzitet korištenja resursa uz paralelno maksimiziranje produktivnosti resursa, primjerice integralnim gospodarenjem otpadom. Sastavni dio filozofije održivog razvoja je i pravedan pristup prirodnom kapitalu, odnosno resursima.

Hrvatska ima dobre preduvjete za realizaciju politike održivog razvoja u odnosu na broj stanovnika (populaciju), prirodne resurse i tehnološku razvijenost. Ove činjenice treba iskoristiti što prije jer one države koje krenu s takvim konceptom razvoja uskoro će biti u prednosti u odnosu na druge. Prvo su teoretičari/teoretičarke održivog razvoja govorili/govorile da će sljedeća globalna revolucija biti ona ekološka, sada to već tvrde i nešto dalekovidniji političari i političarke.

Revolucija se može prevenirati evolucijom. Stoga Hrvatska treba na vrijeme stupiti na put održivog razvoja. Umjesto da država plaća penale zbog nepridržavanja okolišnih EU direktiva, na njihovoj mudroj provedbi može zaraditi i razviti se u gospodarskom smislu.

Kako?  Na dva načina:

  1. Upravljanjem okolišem i resursima;
  2. Upravljanjem ljudskom potrošnjom.

Ad 1)  Upravljanje okolišem

Najveći globalni politički problem današnjice su klimatske promjene koje su nastale zbog prekomjernih antropogenih emisija stakleničkih plinova (posebice CO2 i metan) kao nusprodukata energetike, poljoprivrede i stočarstva, transporta, industrije, prekomjerne sječe šuma i drugih ljudskih gospodarskih praksi.

Uvest ćemo upravljanje okolišem uvođenjem kriterija koji svaki zahvat, investiciju ili političku odluku procjenjuju s aspekta utjecaja na okoliš s ciljem da se trajna degradacija područja ili dijela okoliša može uzeti u obzir samo u slučaju velike opće koristi za društvo ili kada nema druge alternative. Paralelno ćemo raditi na poticanju umjerenosti u potrošnji, kako javnoj tako i osobnoj, kroz stvaranje uvjeta za gradski transport biciklima, sustav besplatnih školskih knjiga koje se na kraju godine ne bacaju već ponovo koriste i slično.

Donosioci odluka u svih javnim tijelima bit će kadar koji je obrazovan da razumije posljedice svojih odluka na okoliš, ali i na gospodarstvo i društvo u cjelini, u skladu s kriterijima održivog razvoja.

Ad 2) Upravljanje ljudskom potrošnjom

Da bi se smanjio negativni utjecaj na okoliš koji proizlazi iz potrošačke globalizirane filozofije koja osjećaj osobnog uspjeha i sreće neizostavno veže uz kupovinu i trošenje sve većeg broja sve kratkotrajnijih i nekvalitetnijih proizvoda, nije dovoljno samo smanjiti potrošnju. Neophodno je stvoriti drugačiji integrirani model proizvodnje, korištenja te upravljanja cjeloživotnim ciklusom proizvoda i usluga te javnim politikama raditi na promjeni obrazaca potrošačkog modela ponašanja stvaranjem poticajnog okruženja koji će lokalno proizvedene proizvode i domaće intelektualne kapacitete učiniti poželjnijim i dostupnijim, bez nepotrebnog gomilanja nekvalitetnih i okolišno upitnih proizvoda iz udaljenih zemalja i sl.

Ideja održive proizvodnje i potrošnje direktno je povezana s idejom državne ekonomske samostalnosti ili samo-održivosti koja se manifestira ili očituje iz tri (četiri) ključna sektora:

  1. Energetike – održive energetike
  2. Proizvodnje hrane
  3. Upravljanja/gospodarenja vodnim resursima
  4. Gospodarenja ostalim prirodnim resursima.

Kako bismo postali samo-održiva i samostalna država moramo prvo spoznati da u današnjem svijetu ne možemo preživjeti bez hrane, vode i energije. I zato, da bi neka država bila samo-održiva i samoodrživa potrebno je da svim svojim građanima/građankama osigura dostatne količine čiste i zdravstveno ispravne vode, kvalitetne hrane i dovoljne količine energije. Ova tri resursa su ključna za svaku državu i ukoliko ne želimo u ova tri ključna strateška područja ovisiti o drugim državama i turbulentnim globalnim i regionalnim političkim kretanjima, Vlada i političke strukture dužne su učiniti sve kako bi osigurale dostatnu proizvodnju ili zaštitu ovih resursa. Dosadašnje Vlade to nisu učinile i hrvatski građani/građanke stoga ne mogu biti sigurni/sigurne hoće li u budućnosti imati osigurane dostatne količine kvalitetne vode, hrane i energije. Iako na prvi pogled možemo zaključiti da Hrvatska nema i neće imati problema s opskrbom stanovništva dostatnim količinama čiste i zdravstveno ispravne vode, nažalost, čak ni u ovom sektoru ne možemo biti bezbrižni. To su pokazali slučajevi nestašice vode u pojedinim dijelovima Hrvatske tijekom posljednjih par ljeta, a situacija će se dodatno komplicirati iz godine u godinu kako se sve jače budu osjećali efekti klimatskih promjena s ekstremnim oscilacijama temperatura te razdobljima poplava i suša.

Hrvatska nije osjetljiva samo zbog svoje izloženosti učincima klimatskih promjena i dosadašnje nesposobnosti prilagodbe klimatskim promjenama, već i zbog vrlo osjetljive globalne političke situacije koja države poput Hrvatske, koje ne pokrivaju ključne potrebe stanovništva iz vlastitih izvora ili proizvodnje, čini u potpunosti ovisnima o uvozu hrane i energije. Zbog toga je obaveza svake odgovorne Vlade, bez obzira o kojoj se državi i njenim specifičnim mogućnostima radilo, da učini sve kako bi bila samoodrživa u sektorima proizvodnje i opskrbe stanovništva vodom, hranom i energijom. Dosadašnje hrvatske Vlade to, nažalost, nisu učinile pa uvozimo, a ne proizvodimo sami, većinu hrane koju pojedemo (više od 50%) i veliku većinu energije koju potrošimo (u ovom trenutku Hrvatska uvozi više od 50% energije).
To znači da Hrvatska nema apsolutno nikakvu viziju strateškog, samoodrživog razvoja te da se vladajuće strukture, ali nažalost i dobar dio stanovništva, nadaju da će netko drugi, EU ili međunarodna zajednica, riješiti naše probleme. Neće.

Ne mora biti tako. Odgovorna Vlada mora imati i biti sposobna realizirati stratešku viziju novog, boljeg i samoodrživog razvoja Hrvatske. Razlog ne počiva samo u političkom razlogu samostalnosti i geostrateške samo-održivosti, već i jednostavnoj ekonomskoj računici. Svi građani i građanke Hrvatske da bi živjeli na više-manje moderan način moraju trošiti, kupovati i plaćati vodu, hranu i energiju. Hrvatska sada uvozi više od 50% hrane i energije što znači da kupovinom hrane i energije pomaže gospodarski razvoj drugih država. Domaćim podmirivanjem potreba stanovništva za hranom i energijom, odnosno angažiranjem domaćih kapaciteta, kadrovskih, tehnoloških i materijalnih taj novac ostaje u Hrvatskoj, taj novac omogućava rast BDP-a i zapošljavanje većeg broja ljudi i to ne samo u sektorima poljoprivrede i energetike, već i u sektorima prehrambene industrije, uslužnih djelatnosti, turizma i infrastrukture. Interes države mora biti smanjenje ovisnosti o uvozu u ovim ključnim strateškim sektorima, podizanje zapošljavanja i proizvodnje i izvoza.
Dosadašnje hrvatske Vlade ove su probleme pokušavale riješiti tako što su državi dodijelile ulogu glavnog poduzetnika koji uz pomoć velikih mega projekata kratkoročno povećava bruto društveni proizvod i na taj način umjetno proizvodi dojam gospodarskog prosperiteta za vrijeme trajanja mandata. Obaveza države je da diktira tempo, da određuje strateški okvir i ciljeve kroz strategiju razvoja zasnovanu na vlastitim nacionalnim interesima, da bude pravedan regulator koji omogućava pravednu tržišnu utakmicu. Uloga države nije da bude glavni (i jedini) investitor manjeg broja megaprojekata koji se, nažalost, često pokažu kao financijski i gospodarski promašaji, ekološke katastrofe i izlika za grabež javnog novca od strane političkim strukturama bliskih lobija i interesnih krugova. S druge strane država mora biti strog i pravedan upravitelj nad resursima i tvrtkama koji su u njenom vlasništvu. Teza o državi kao lošem gospodaru ironičan je i žalostan primjer kako su poneki političari shvatili svoj zadatak.

Bez zdravog realnog (privatnog i državnog) sektora koji proizvodi konkretne proizvode, konkretnu opipljivu vrijednost nema gospodarski stabilne države. Primarna uloga i obaveza države je da stvori prohodan okvir za investiranje privatnog domaćeg i stranog kapitala, uklanjanjem birokratskih barijera i stvaranjem poduzetničkog ozračja jasnih pravila igre koji jednako vrijedi za sve – i velike i male, i državu i privatnike, i domaće i strane. Ova će stranka raditi na stvaranju gospodarske strategije koja će omogućiti propulzivnoj i okolišno prihvatljivoj industriji da raste. Akcent će biti na provedbi strategije.

Ad 1) Održiva energetika

Najviše u smislu pokretanja novog razvojnog ciklusa Hrvatske moguće je učiniti kroz energetiku, odnosno poticanje održive energetike - obnovljivih izvora energije (OIE) i projekata energetske učinkovitosti. Zelena energetika za Hrvatsku ne znači samo korak bliže energetskoj neovisnosti Hrvatske, već i pokretanje gospodarskog oporavka Hrvatske i zapošljavanje ljudi različitih stupnjeva obrazovanja, od kvalificiranih radnika do visokoobrazovanih stručnjaka. Korištenjem domaćih tehnologija i resursa u proizvodnji električne i toplinske energije možemo ostvariti novi razvojni ciklus kroz obnovljive izvore energije i to ne samo u proizvodnji energije za vlastite potrebe, nego i razvojem proizvoda s dodanom vrijednošću koji mogu biti konkurentni i na globalnom tržištu te tako povećati izvozni potencijal Hrvatske. Predimenzioniranu građevinsku industriju treba angažirati na izgradnji obnovljivih izvora energije i „novom izvoru energije“ – energetskoj učinkovitosti, naročito u zgradarstvu gdje se i u privatnom i u javnom sektoru rasipnički ponašamo. Vlade uporno ističu komercijalnu neisplativost obnovljivih izvora energije, preduge rokove isplativosti ulaganja u energetsku učinkovitost, bez ikakvih ekonomskih pokazatelja tvrde da će se ugroziti socijalna sigurnost građana/građanki. Nažalost problem energetike ne sagledavaju izvan razdoblja svog mandata, i posežu za rješenjima koja su dugoročno neodrživa za gospodarski i društveni razvoj Hrvatske.
Mnogi su privatni, veliki, mali i srednji investitori zainteresirani za ulaganje u OIE. No, kao i u svim drugim sektorima da se dogodi ulaganje, nužno je imati jasnu strategiju i smjer razvoja, jeftinu, poštenu i učinkovitu administraciju te učinkovito i transparentno pravosuđe. Nažalost, dosadašnje Vlade nisu uspostavile ove temeljne instrumente pravne i pravedne države, a za sve strategije energetskog razvoja države izostali su planovi provedbe koji investitorima pružaju garanciju za realizaciju i isplativost ulaganja.
Veliki potrošač energije, a pritom i proizvođač emisija stakleničkih i štetnih plinova je sektor transporta, koji gotovo 100% koristi naftne derivate. Najveći dio te energije se potroši u cestovnom transportu, gdje su osobna vozila opet dominantni potrošači, pogotovo u urbanim područjima. Kako bi se smanjila potrošnja energije i ukupne emisije iz prometa, nije dovoljno samo povećati energetsku učinkovitost automobila ili smanjiti emisije ispušnih plinova iz motornih vozila. Potrebno je organizirati cijeli transportni sustav na drugačiji način i smanjiti potrebu građana za putovanjem te skratiti vrijeme putovanja. Iz tog razloga Hrvatska treba staviti veći naglasak na uspostavu održive organizacije transportnog sustava. Hrvatska zaostaje u proizvodnji i korištenju biogoriva, a ima velike potencijale za proizvodnju istog na zemljištima koja nemaju tla kvalitetna za proizvodnju hrane. Elektrifikacija transporta, korištenje stlačenog prirodnog plina, biogoriva i vodika, u sprezi s obnovljivim izvorima energije čine ogroman potencijal za razvoj hrvatskog gospodarstva i znanosti, povećanje BDP-a, zapošljavanje, uz istovremeno smanjenje državnog deficita i uvoza nafte i naftnih derivata. Hrvatska u ovom trenutku ne može postati energetski samo-održiva samo korištenjem OIE. Za koje desetljeće morat će poput drugih europskih država ići prema 80% ili čak 100% korištenju OIE, ali do tada paralelno će razvijati alternativne i klasične izvore energije slijedeći načelo sigurnosti opskrbe. Stoga Hrvatska u sljedećih desetak godina treba raditi na realizaciji plinskih termoelektrana s najboljom energetskom učinkovitošću i okolišno najprihvatljivijim tehnologijama.

Ad 2) Proizvodnja hrane

Kada govorimo o proizvodnji hrane kao drugom strateškom interesu Hrvatske situacija je katastrofalna jer iz godine u godinu svjedočimo povećanju subvencija za poljoprivredu, a istovremeno proizvodimo sve manje, nažalost, ne i kvalitetnije hrane.
Ne postoji stvarna želje za reformom koja bi dovela do toga da Hrvatska počne proizvoditi dovoljne količine kvalitetne hrane za svoje stanovništvo po komercijalno prihvatljivoj cijeni i uz poštivanje standarda zaštite okoliša. Hrvatskoj poljoprivrednoj politici nedostaje strateški pristup koji bi obuhvatio sve glavne ekonomske, socijalne i ekološke čimbenike nužne za stabilnu/uravnoteženu održivu poljoprivredu. Suprotno novim tendencijama iz razvijenih europskih država koje sve više promoviraju slobodne oblike uzgoja, odnosno poljoprivredne prakse na malim, obiteljskim imanjima udruženima u poljoprivredne zadruge, u Hrvatskoj se od samostalnosti gura nasilno okrupnjavanje posjeda koje najčešće ima oblike najgoreg klijentelističkog, nepotističkog ili koruptivnog pogodovanja.
Iako je za politiku održiva, ekološka i organska poljoprivreda navodno u strateškom interesu i neka vrsta prioritetne prakse mi ni danas nemamo ni naznaku uvođenja mreže tzv. zelenih kioska kojima bi se povezala proizvodnja, distribucija, i prodaja ovih iznimno za Hrvatsku važnih proizvoda. Nažalost, iz poljoprivredne politike dosadašnjih Vlada razvidno je da se ne razmišlja o još jednom ogromnom potencijalu za povećanje ekološke poljoprivredne proizvodnje. To su ogromne poljoprivredne površine u državnom vlasništvu kojima se može pametnije i održivije upravljati tako da država ispita na kojim je to poljoprivrednim površinama u njenom vlasništvu moguća ekološka proizvodnja hrane te da prilikom dodjela koncesija nad tim zemljištima kao kriterij stavi upravo obvezu takve proizvodnje. Umjesto dobrovoljnosti i volonterizma u područje ekološke poljoprivrede kao strateške grane razvoja Republike Hrvatske treba uvesti elemente državnog intervencionizma i na taj način bi u puno kraćem razdoblju od malo više od 1 % eko poljoprivrednih površina imali 10% takvih površina. Vlada treba napraviti strategiju poljoprivredne proizvodnje u kojoj bi ekološka poljoprivreda imala važno mjesto, a tu opredijeljenost ojačati usvajanjem konkretne karte ekološke poljoprivrede Hrvatske. Naime, ekopoljoprivreda nije svugdje moguća pa treba vidjeti gdje je država spremna takvu proizvodnju poduprijeti kroz povoljnije uvjete zakupa ili koncesija, drugačiji tip subvencija i sl.
Sve dok nećemo imati Strategiju razvoja poljoprivrede s jasnim odgovorima što, gdje, tko, koliko i po kojoj cijeni i s primjenom kojih i kakvih agrotehničkih mjera prema lokacijama treba proizvoditi, s vrlo razrađenim akcijskim planovima i mjerama imat ćemo ovakvu barikadama dekoriranu poljoprivrednu situaciju.
Većina problema hrvatske poljoprivrede leži u dubokoj, neprirodnoj i nametnutoj podijeli između grada i sela, između onih koji proizvode i onih koji o tome odlučuju. Ta već povijesna podijeljenost i nerazumijevanje koja gotovo ne postoji u najrazvijenijim zemljama svijeta, dovela je do neprekidnog maćehinskog odnosa države prema poljoprivredi, krivih i štetnih politika koje ne prestaju još od ukidanja kmetstva 1848. godine. Koliko god proizvodnja hrane bila najvažnija i temeljna aktivnost za opstojnost bilo kojeg naroda, pripadnici političkih struktura bili su ili potpuno ravnodušni ili, još češće, podržavali obezvređivanje i stigmatizaciju poljoprivrednika kao nevažnog i neukog društvenog sloja oko kojega se ne treba previše zabrinjavati. S druge strane, građanima koji ne žive na zemlji ali o njoj itekako ovise, nikad se nije s dovoljno truda pokušala približiti kompleksnost i važnost proizvodnje hrane i očuvanja sela kao integralne i važne sastavnice društva. To omalovažavanje temeljne strateške grane gospodarstva nesmiljeno se i grubo događa i danas u okviru velike većine hrvatskih političkih grupacija. Stranka će upravo kroz poticanje održivih i plodnih društvenih odnosa tome stati na kraj i svojim djelovanjem ponuditi alternativu poljoprivrednicima i stanovništvu ruralnih područja.

U nekim prošlim vremenima proizvođači nisu poznavali poticaje jednako tako kao što ih danas ne poznaju u najvećem broju zemalja svijeta. Čak su plaćali porez na zemlju. Ipak, mnogi stariji reći će da im je u tim vremenima bilo lakše. Osnovna razlika između današnjeg i tadašnjeg pristupa bila je u tome što je postojala barem nekakva strategija i plan rada. Svaki poljoprivrednik unaprijed je znao za koga proizvodi i koju količinu proizvoda će moći prodati. Drugim riječima – imao je priličnu sigurnost da će njegov rad i proizvodi zauzvrat donijeti neku očekivanu vrijednost. Zbog pogrešnih politika koje nisu dovoljno osnažile proizvođače, koje su ih pogrešno usmjeravale potporama i neselektivnog otvaranja vrata uvozu još puno prije ulaska u EU, te sigurnosti danas više nema. To je u praksi osnovni razlog zašto je nestalo svinjogojstvo u Slavoniji, zašto se svaki dan zatvori na desetke mliječnih farmi, zašto mladi pod svaku cijenu odlaze u gradove, oranice i pašnjaci obrastaju šumom, a Hrvatska, unatoč najdubljoj financijskoj krizi, velikodušno financira gospodarstva drugih država kroz neviđeno velik uvoz hrane.

Okviri za rješenja uži su nego ikad, ali uz kreativnost i trud kojeg ni jedna politika do sada nije imala, promjene su sigurne. Sinergija pozitivnih djelovanja dovest će do ponovne obnove digniteta poljoprivrede, prehrambene suverenosti, povratka života na ruralno područje i postavljanja novog, dugoročnog okvira uzajamne solidarnosti i podrške između poljoprivrednika i ostalih građana Hrvatske. U provedbi tih aktivnosti stranka će predložiti konkretne strategije i taktike koje će između ostalog obuhvatiti: postavljanje strategije razvoja poljoprivrede za idućih 5, 10 i 20 godina, hitno stavljanje državne zemlje na korištenje, povećanje mogućnost prodaje alternativnim putovima (nove tržnice, prodajni kiosci, sajmovi, burze, solidarne grupe farmera s građanima), iniciranje veće suradnje trgovačkih lanaca i prerađivača s proizvođačkim zadrugama/grupama, olakšice turizmu i zdravstvu za korištenje domaće hrane, podrška svim oblicima održive – ekološke proizvodnje uz jasno brendiranje Hrvatske kao zemlje s najkvalitetnijom i najzdravijom hranom itd. Uz navedeno stranka će po prvi put u hrvatskoj povijesti započeti s procesom edukacije i približavanja proizvodnje hrane građanima, posebno djeci. Taj proces preduvjet je potpuno novih, plodnih odnosa između grada i sela i pozicije poljoprivrede u budućnosti.

Ad 3) Upravljanje/gospodarenje vodnim resursima

Iako u Hrvatskoj svakodnevno uživamo u ispijanju visoko kvalitetne vode iz vodovodne mreže jer smo jedna od rijetkih vodom bogatih zemalja (relevantna istraživanja govore da smo po dostupnosti i bogatstvu vodnih izvora na petom mjestu u Europi) prema vodnim resursima se ponašamo neodgovorno i bez poštovanja. To se odsustvo poštovanja prema vodnom bogatstvu manifestira na različite načine; od otvaranja rana u vodonosnicima nekontroliranim i bezobzirnim šljunčarenjem, nepostojanja kanalizacijskog sustava, nepročišćavanja otpadnih voda, rasipanja voda gubicima iz vodovodne mreže (više od 40% u većini gradova i općina), komunalnim i industrijskim onečišćenjima nadzemnih i podzemnih voda, neodrživim korištenjem vode u svakodnevnom životu, neprovedbe mjera aktivne i pasivne zaštite voda. Iako u ovom trenutku vodni resursi nisu limitirajući faktor gospodarskog razvoja Hrvatske, to državu nipošto ne oslobađa obveze poduzimanja svih mjera da ovakvo stanje ne samo očuva, već i poboljša. Nedopustivo je da u 2013. godini veliki broj naselja nema vodovodnu mrežu; da je na kanalizacijsku mrežu priključeno manje od 50% hrvatskog stanovništva te da je tek 64% od priključenih na kanalizacijski sustav priključeno i na komunalne uređaje za pročišćavanje otpadnih voda. Od ukupno izgrađenih nešto više od stotinjak uređaja za pročišćavanje samo jedan uređaj ima treći stupanj pročišćavanja otpadnih voda pa se u ovom području Hrvatska nipošto ne može smatrati dijelom razvijene Europe.

Održivo upravljanje vodnim resursima realizira se gradnjom ukupne vodne infrastrukture (vodovodi, kanalizacije, sustavi za pročišćavanje otpadnih voda), učinkovitijim korištenjem vode u poljoprivredi (sustavi navodnjavanja i odvodnje, primjena održivih hidroloških agrotehničkih mjera), upravljanjem potražnjom za vodom, minimiziranjem intenziteta korištenja vode u proizvodima i uslugama, odnosno u industrijskom i energetskom sektoru.

Vodna ekonomika i poljoprivredna ekonomika međusobno su nerazdvojno povezane jer nema uspješne poljoprivrede bez dostupnih vodnih resursa. S intenziviranjem klimatskih promjena ova se povezanost sve dramatičnije manifestira što kroz katastrofične poplave, što kroz katastrofične suše koje ugrožavaju kompletne urode. Posla na vodnoj infrastrukturi u Hrvatskoj ima u izobilju jer sustav melioracije gotovo da i ne postoji, agrotehničke vodne mjere rijetke su kao endemične vrste, u opskrbi stanovništva vodom gubi se četrdesetak posto vode, a sustavi obrade otpadnih voda planiraju se i realiziraju preko volje, samo zbog pritiska EU. Nepotrebno je reći da se na realizaciji ovih životno važnih projekata može angažirati veliki broj hrvatskih tvrtki i zaposliti više stotina nezaposlenih i to obilatim korištenjem sredstava iz EU fondova. Kada stavimo na stranu okolišne razloge, gospodarskih i socijalnih razloga za realizaciju ovih projekata je i više no dovoljno. Prepreka razvoju ovakvih investicija nalazi se u nedostatku sredstava kojih ima u fondovima EU. Stoga će jedan od prioriteta ove stranke biti zapošljavanje kadrova koji su obrazovani i dovoljno sposobni za povlačenje sredstava i financiranje važnih infrastrukturnih projekata u vodnom sektoru.

Ad 4) Gospodarenje prirodnim resursima

Klimatske promjene najvidljivija su manifestacija neodrživog načina života današnje civilizacije. Druga iznimno važna manifestacija neodrživog gospodarstva je rastrošno trošenje ili čak rasipanje prirodnih resursa od kojih se proizvode novi proizvodi, odnosno sirovina i materijala. Povećana eksploatacija prirodnih sirovina u obujmu, vrstama materijala te udaljenosti od mjesta izvora do mjesta obrade tih materijala već je dovela, ili će uskoro dovesti do krize prirodnih resursa.

Zbog rasta svijesti o ograničenosti prirodnih resursa u industriji i svakodnevnom životu sve veću važnost dobiva održivo korištenje, uporaba, odnosno gospodarenje materijalima, a jedan od iznimno važnih segmenata tog pristupa je održivo, integrirano gospodarenje otpadom. Gospodarenje otpadom je odmak od koncepta zbrinjavanja otpada koji je otpad tretirao kao neugodan problem koji se 'rješava' udaljavanjem od očiju javnosti i odlaganjem neobrađenog, sirovog otpada na više li manje uređenom prostoru. Nažalost ogromne količine otpada su zbog takve politike završile u prirodi i kod ljudi stvorile loše navike odlaganja otpada. Zato su u Hrvatskoj posebno ugrožena područja krša, gdje se odlaganjem otpada u krške jame ugrožava ne samo priroda i životinjski svijet, nego se zagađuju podzemni tokovi voda i kilometrima daleko od izvora zagađenja. Koncept integriranog gospodarenja otpadom otpad tretira kao iznimno vrijednu sekundarnu sirovinu koja ima svoju materijalnu, ekološku i socijalnu vrijednost, ili dimenziju. Dematerijalizacija otpada podrazumijeva reformu od linearnog puta (odlaganje na deponij) u kružni tok/ciklus koji ponovo koristi materijale. Organizacijska reforma u sustavu gospodarenja otpadom okolišno problematično smeće pretvara u cijeli niz vrijednih sekundarnih sirovina koje potiču razvoj industrija koje se bave obradom tog otpada, zapošljavanje većeg broja ljudi, smanjenje ekološkog pritiska u smislu onečišćenja sastavnih komponenti okoliša, ali i smanjenje potrebe za uzimanjem sirovina iz prirode.

Pitanje socijalne pravde ili socijalne održivosti temelj je na kojem počiva ideja održivog razvoja. Nema dugoročno održivog društva ukoliko se ne poštuje načelo jednakih pravila za sve. Socijalna održivost moguća je samo u društvu u kojem su svi jednakopravni. Osim jednakopravnosti koju u pravnom smislu osiguravaju temeljni pravni akti države, Ustav, organski i drugi zakoni te podzakonski propisi, nužno je jednakopravnost pred zakonom primijeniti u praksi, a to u Hrvatskoj u okruženju neučinkovite i korumpirane uprave i pravosuđa, nažalost, nije slučaj. U Hrvatskoj pravila igre, jednostavno, nisu jednaka za sve. Iako su svi građani i građanke Republike Hrvatske pred Ustavom i zakonima jednaki, u stvarnosti nije tako.

Tek kada Hrvatska postane država u kojoj vrijede jednaka pravila za sve, bit će moguć gospodarski, socijalni i ekološki razvoj. Tek kad građanke i građani Hrvatske počnu svakodnevno prakticirati aktivno građanstvo, imati svijest o vlastitoj društvenoj odgovornosti i pravima, zaživjet će društvo socijalne održivosti i pravde.

Promicanje ideje održivog, aktivnog građanstva, poštivanja, zaštite i ispunjenja ljudskih prava kao kvalitetnog korektivnog faktora politike je naša politička obaveza.
Jednakost pred zakonom se treba osigurati temeljitom reformom državne uprave i pravosuđa, tijela javne vlasti na način da uprava postane stvarni, učinkovit, transparentan i pravedan servis svih građanki i građana koji u optimalnom vremenskom roku prema jednostavnim procedurama i jednakim kriterijima propisanima nedvosmislenim odredbama zakona rješava stvari građana. Pravosuđu je potrebno vratiti položaj vlasti koje ima korektivnu ulogu nad svim društvenim procesima i odnosima te koje neovisno i pravedno odgovara na potrebe građana.
To je moguće uvođenjem i primjenom sustava upravljanja projektima te valorizacijom rada činovnika prema unaprijed definiranim, transparentnim i mjerljivim kriterijima, kao i unapređenjem rada sudova.
Stranka će ustrajno raditi na reformi državne uprave i pravosuđa kako bi državna uprava i sudovi na ispravan i efikasan način odgovorili na prava građana. Oni i one koji/koje rade i poštuju zakone bit će nagrađeni/nagrađene, oni/one koji i koje ne rade i ne poštuju zakone morat će otići.
Reforma državne uprave kao servisa građanki i građana mora biti i logična informatička reforma. Država mora informatički povezati sve svoje baze podataka i građane/građanke ne smije tražiti dokumente koji su u njenom posjedu, odnosno u informatičkim bazama države. Sudska praksa mora biti dostupna svim građanima kako bi svatko mogao znati što hrvatski sudovi jamče građanima.

Jednaki opseg prava kojeg jamči Ustav Republike Hrvatske i međunarodni pravni izvori mora biti osiguran svima, i manjinama i većini. Država pokazuje razinu razvijenosti civilnih vrijednosti poštivanjem različitosti, manjina i najslabijih članova i članica društva.

Socijalna pravda i socijalna održivost grade se društvenom edukacijom, javnim kampanjama za političko osnaživanje depriviranih ili neravnopravnih društvenih skupina, provedbom politike paritetne demokracije, te jačanjem i osnaživanjem institucija i organizacija civilnog društva koje rade na pitanjima ljudskih prava, socijalne pravde, prava na slobodu, prava na zdravlje, prava na sigurnu i mirnu starost i općenito međugeneracijske solidarnosti te prava na rad i zaštitu radnika.

Stranka će sve svoje znanje i resurse upregnuti u poštivanje, zaštitu i ispunjenje ljudskih prava, osiguranje socijalnih prava svojih građana i građanki, a posebno jedno od osnovnih, u Republici Hrvatskoj najugroženijih prava – prava na rad. Radit ćemo na reformi birokratizirane uprave i neučinkovitog pravosuđa te stvaranju poticajnog okruženja za poduzetništvo kako bi potaknuli kreiranje zdravog, modernog i propulzivnog gospodarstva.

Osigurat ćemo da naši građani žive jednaki u pravima, slobodni i dostojanstveni u društvu gdje je svaki pojedinac jednako vrijedan, u kojemu ima mjesta za sve i koje se temelji na načelu vladavine prava.

Održivo gospodarstvo počiva na ideji socijalno – ekološkog tržišnog modela. Država mjerama državnog intervencionizma određuje strategiju gospodarskog razvoja i sektorske strategije te kao regulator nadzire provedbu pravedne tržišne utakmice između investitora koji realiziraju pojedinačne projekte iz planova i strategija.

Država može biti gospodarski uspješna samo ako zna koji joj je cilj te na koji će način, s kojim sredstvima i u kojim rokovima doći do tog cilja. Nema uspješnog društva i države koja ne zna što hoće, koja svoje ciljeve ne pretoči u realne strategije i koja sustavno i odgovorno ne radi na provedbi usvojenih strategija i planova.

Aktualno stanje hrvatskog gospodarstva je neodrživo. Sve manje ljudi radi, a sve više ljudi je u statusu izdržavanih. Stupanj zaposlenosti u realnom sektoru je među najnižima u Europi. Logična posljedica toga je sve veći pritisak nezaposlenosti što postaje jedna od ključnih strukturnih disproporcija gospodarstva, ali i većine drugih područja društvenog života. I ono malo zaposlenih sve više se pomiče prema sektoru usluga, a dramatično se smanjuje broj zaposlenih u primarnom i sekundarnom sektoru (naročito u industriji). Shvaćanja da će automatizam tržišta sam proizvesti poželjne ekonomske rezultate, vjerovanje da država tu nema što raditi, pokazuje se temeljito pogrešnim. Pretvorbom i privatizacijom 'proizveden' je domaći i strani kapital koji je trebao preuzeti na sebe brigu oko razvoja hrvatskog gospodarstva. To se, na žalost, nije dogodilo jer je taj novi kapital samo rijetko bio 'razvojni kapital', posebno 'održivo razvojni', a najčešće je bio 'špekulativni kapital' kojemu je razvojnost i javni interes potpuno stran. Zato je ključan zadatak ORaH-a da sustavno radi na smanjenju svih oblika neodrživosti unutar hrvatskog gospodarstva.

Obaveza države, odnosno političkih struktura je da uz pomoć stručne i zainteresirane javnosti uspostavi okvir i plan razvoja države i društva općenito te da ih sistematski pretoči u sektorske strategije. Obaveza političkih struktura je da odgovorno, sustavno i vjerodostojno provode politike i strategije razvoja na temelju kojih su dobile povjerenje građana/građanki na izborima.
Strategija razvoja te sektorske strategije moraju biti konkretni, a ne kao do sada načelni dokumenti, dokumenti koji polaze od kvalitetne analize trenutne situacije, razrade strateškog okvira poboljšanja postojećeg stanja, definicije ciljeva i taktika, odnosno konkretnih mjera i programa nužnih za realizaciju tih ciljeva, rokova za provedbu, vremenskog plana provedbe strategije s razrađenom dinamikom prioriteta djelovanja, konkretnih i preciznih financijskih instrumenata te aktera provedbe. Država je regulator koji je dužan nepristrano, bez pogodovanja, realizirati zacrtane i usvojene strategije i planove uz pomoć investitora (privatnih ili javnih). Državni intervencionizam nužan je u području strateškog planiranja i nadgradnje, a projekti investitora (bez obzira na njihov vlasnički predznak) moraju biti u skladu s razvojnim planovima države. Ne smije se nastaviti uhodana hrvatska praksa, vidljiva posebice u području prostornog planiranja kao jednog od najvažnijih segmenata strateškog planiranja države, da se lokalne i državne strategije i planovi prilagođavaju željama i zahtjevima investitora. Događa li se to zbog nesposobnosti, bezidejnosti, pogodovanja i korupcije - svejedno je. Takav pristup u direktnoj je suprotnosti s politikom kao poslom u javnom interesu.

Dugoročni održivi gospodarski razvoj nemoguć je bez mjera državnog intervencionizma u području strateškog planiranja. To je temeljna zadaća političkih struktura – kroz strategije razvoja braniti javni, a ne privatni, stranački ili partikularni interes. Zbog toga je strateško planiranje uz dinamičnu, stvarnu, a ne samo formalnu, i kvalitetno pripremljenu javnu raspravu temeljni preduvjet politike shvaćene kao posla u javnom interesu. Izostanak strateškog planiranja u upravljanju državom ili nižim razinama vlasti širom otvara vrata korupciji, pogodovanju privatnim i partikularnim interesima koji se proglašavaju vitalnim strateškim interesima države i društva.
Uz strateški pristup održivo gospodarstvo zahtijeva jake demokratske institucije koje adekvatno i nepristrano reguliraju tržišne procese, kontrolu šteta i djelomičnu redistribuciju društvenog proizvoda u svrhu solidarnosti među ljudima te zaštite prirode i okoliša.
Društvo će biti gospodarski uspješno kada bude imalo državnu upravu koja je u poslovnom i financijskom smislu efikasan servis građana/građanki i gospodarstva. Hrvatska državna uprava je glomazna, neučinkovita i skupa. Racionalizacija će se provesti uvođenjem i primjenom sustava upravljanja projektima te valorizacijom rada činovnika prema unaprijed definiranim, transparentnim i mjerljivim kriterijima, ukidanjem županija, osnivanjem četiri regije i drastičnim smanjenjem broja jedinica lokalne samouprave i to prema principu fiskalne samostalnosti.

Ova reforma lokalne i regionalne samouprave zahtjeva i cjelovitu financijsku decentralizaciju koju mora slijediti i financijska odgovornost za upravljanje decentraliziranim sredstvima od strane jedinica lokalne samouprave i novoosnovanih regija. Umjesto županija pokretači gospodarskog razvoja postat će regije. Koncept bioregionalne ekonomije podrazumijeva provedbu strategije gospodarskog razvoja regije koja počiva na dostupnosti resursa (materijala nužnog za pokretanje industrijske proizvodnje), prometnoj, komunalnoj i tehnološkoj infrastrukturi te ljudskim resursima. Primjerice, istočna regija Hrvatske (slavonske županije) je poljoprivredna regija koja stoga ima strateške predispozicije za prehrambenu, ali i drvnu prerađivačku industriju, realizaciju većeg broja BE-TO projekata (dobivanje toplinske i električne energije iz poljoprivredne i djelomično šumske biomase), bioplinskih projekata kao i proizvodnje biogoriva (biodizela i bioetanola). Ovi projekti u ovoj regiji realno su ostvarivi kao mali ili srednje veliki projekti i iz pozicije tehnološke i komunalne infrastrukture te ljudskih resursa. Dobar strateški plan počiva na jednostavnosti, zdravom razumu i logici. Nije logično da država strateški potiče više od četiri ključne strateške djelatnosti po regiji.
Bioregionalni ekonomski strateški pristup je održivo gospodarstvo za ljude, zajednicu i prirodu. Razvoj regije kroz prioritetna područja djelovanja u regijama temeljit će se na konkretnim statističkim pokazateljima i stručnoj analizi, od nezaposlenosti i strukture nezaposlenih, mogućnosti zapošljavanja u drugim područjima – dodatne profesionalne prekvalifikacija, resursa i strateških prednosti, infrastrukture i postojećih kapaciteta.

U programima svih političkih stranaka nalazimo naglašeni interes za sektor obrazovanja i znanosti. Mnogi od političkih aktera zaduženih za sektor često koriste izraze tipa 'društvo znanja' ili 'zemlja znanja' ili se hvale kako imamo najbolji sustav obrazovanja u okruženju. Nemamo, nažalost, dobar sustav obrazovanja ni znanosti.

Filozofija održivog razvoja podrazumijeva, i temelji se, na visoko kvalitetnom obrazovnom i znanstvenom sektoru. Održivi razvitak neće se realizirati u praksi spontano bez utjecaja ljudi. Da bi ljudi razumjeli što je suština održivog razvoja trebaju biti obrazovani. Naravno, ne samo u smislu posjedovanja ove ili one diplome, formalnog stupnja obrazovanja, već u obliku znanja, sposobnosti kritičkog propitivanja stvarnosti koja nas okružuje i iz toga izvedene orijentiranosti prema promjenama. U sektorima obrazovanja i znanosti, cijeneći ih ključnima za ostvarenje svog političkog programa, stranka će razvijati javne politike usmjerene:

  • Razvijanju kritičko-eksperimentalnog tipa obrazovanja; u središtu procesa je polaznik i njegov individualni intelektualni razvitak; ne zapamćivanje činjenica i njihovo reproduciranje već istraživalački proces razvoja umnih i psihofizičkih sposobnosti;
  • Poticanju dijaloga, komunikacije, među dionicima obrazovnog procesa kao ključnog elementa u razvoju odnosa u smjeru subjekt-subjekt umjesto sada dominirajućih odnosa subjekt-objekt;
  • Unaprjeđenju odgojne dimenzije obrazovnog procesa; naglašavanje sustava vrijednosti koji ljudsku zajednicu vidi kao conditio sine qua non ni osobnog prosperiteta i uspješnosti; ne može se osobna afirmacija ozbiljiti izvan i mimo konteksta zajednice, dakle, javnog;
  • Poticanju svih znanstvenih procesa s posebnim naglaskom na one koji doprinose održivom razvoju; u području društvenih znanosti vrijednosni sustav održivog razvoja (ne konzumerizam, ne egoizam, ne ja sam najpametniji, već aktivno i odgovorno građanstvo i razumijevanje kompleksnosti održivog razvoja);
  • Oživotvorenju koncepta cijelo-životnog obrazovanja; ukupni tehnološki i ekonomski dinamizam suvremenog svijeta, stalna tranzicija i napori za nalaženje ravnoteže cijelo-životno obrazovanje promoviraju u ključan uvjet buduće uspješnosti.

Zaštita okoliša u politici i javnosti najčešće se tretira kao trošak, namet opterećenom gospodarstvu, a ne kao prilika za novi gospodarski razvoj. Neosporna je činjenica da ulaganje u standarde zaštite okoliša nije jeftino ili besplatno, ali ti standardi u dugoročnom smislu donose ekonomske koristi za investitore, i u smislu uštede temeljnih resursa i materijala za proizvodnju, i u smislu izbjegavanja plaćanja kazni i odšteta. U društvenom smislu smanjuju se troškovi zdravstva za liječenje fizičkih i psihičkih bolesti uzrokovanih štetnim čimbenicima iz okoliša, raste zadovoljstvo lokalnog stanovništva i razumijevanje proizvodne politike industrija u njihovoj blizini.
Neosporna je činjenica da nema održivog gospodarskog razvoja bez poštivanja standarda zaštite okoliša, ali nema ni kvalitetne politike zaštite okoliša bez konkretnih financijskih instrumenata koji su rezultat gospodarskog razvoja.
Pred Republikom Hrvatskom kao članicom Europske Unije velike su i financijski izuzetno zahtjevne obaveze u području zaštite okoliša i prirode u sljedećih desetak godina. Financijski najteže obaveze nalaze se u sektorima gospodarenja otpadom, pročišćavanja otpadnih voda te smanjenja emisija i onečišćenja iz industrija.
U Hrvatskoj ne postoji sustav gospodarenja otpadom. Komunalni otpad se u većini gradova i općina neobrađen odlaže na više ili manje uređene deponije otpada, uglavnom ne postoji primarna selekcija korisnih vrsta otpada, ne postoji nijedno postrojenje za termičku obradu bilo komunalnog, bilo opasnog otpada, nije izgrađen nijedan centar za gospodarenje otpadom, a u sustavu gospodarenja tzv. posebnim kategorijama otpada ne postoje tržišni principi, već se sustav financira putem Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost čije je netransparentno i koruptivno poslovanje već godinama predmet većeg broja istraga Državnog odvjetništva.
Slična je situacija i u vodnom sektoru. Nekontrolirano i bezobzirno šljunčarenje ugrožava vrijedne podzemne vodne resurse, 50% stanovništva nije priključeno na kanalizacijske sustava, uglavnom se ne pročišćavaju otpadne vode, gubici u vodovodnim mrežama dosižu 40% i više posto u većini gradova i općina, prisutno je komunalno i industrijsko onečišćenje nadzemnih i podzemnih voda, neodrživo se koriste vode u gospodarstvu i svakodnevnom životu, ne provode se mjere aktivne i pasivne zaštite voda, netransparentno se troše sredstava Hrvatskih voda - neki su od problema vodnog sektora u Hrvatskoj.
U sljedećih pet godina velika industrijska postrojenja moraju unaprijediti svoj način rada i osigurati najbolju raspoloživu tehniku kako bi dobili tzv. okolišnu dozvolu u cilju smanjenja industrijskog onečišćenja. To će biti težak i zahtjevan financijski zadatak za posrnulo hrvatsko gospodarstvo za koji je nužno pronaći održive modele financiranja. Hrvatska je 2013. godine ušla i u EU sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova koji obuhvaća sedamdesetak hrvatskih postrojenja iz područja energetike i industrije. Financijska sredstva prikupljena na dražbi moraju se koristiti transparentno i strateški za projekte smanjenja emisija stakleničkih plinova (obnovljive izvore, energetsku efikasnost, projekte čistije proizvodnje) i prilagodbu klimatskim promjenama.
Prilagodba europskim standardima zaštite okoliša za Hrvatsku neće biti jednostavan zadatak ni u financijskom, ali ni u administrativnom smislu jer administracija nije adekvatno stručno i brojčano popunjena, u određenim sektorima (otpad i vode) postoje sumnje u interesnu povezanost administracije i pojedinih lobija, a u stanovništvu prevladava dojam da izostaje stvarna politička volja za uvođenje reda i transparentnosti u sustav financiranja ovih projekata. Zbog toga Hrvatska će se vjerojatno priključiti članicama koje plaćaju financijske penale zbog neispunjavanja obaveza i EU okolišnih direktiva. Vremena je malo, obaveze su velike, a okolišna pitanja još uvijek se u hrvatskoj politici ne smatraju prioritetnim političkim pitanjima. Obaveza političkih struktura je da aktivno i planski rade na provedbi komunalnih infrastrukturnih projekata iz područja zaštite okoliša, na uspostavi poštene i učinkovite administracije te transparentnom trošenju parafiskalnih sredstava namijenjenih za podizanje standarda zaštite okoliša. Jedna od naših ključnih zadaća je i rad na podizanju potpore ukupnog stanovništva ovim projektima jer bez toga nema učinkovite zaštite okoliša.

Nedjeljivi dio zaštite ukupnog okoliša je i održivost gradnje i organizacija svih namjena prostora. Današnji urbanizam sveo se na infrastrukturno servisiranje pogrešno i površno postavljenih odnosa u prostoru koji često zanemaruju suvremene standarde i osnovne zahtjeve za kvalitetan život građana. Prisutan je opći nedostatak urbanističkog promišljanja koje bi obuhvatilo humanije prostorne relacije. Poremećeni društveni odnosi uvjetuju oblikovanje takve šire prostorne slike koja danas spontano nastaje spajanjem pojedinačnih situacija i to unutar cjeline definirane zakonom koji daje primat privatnom – pojedinačnom, a ne toj cjelini. Drugim riječima, osnovni nedostatak današnjeg urbanizma u Republici Hrvatskoj je upravo nedostatak samog urbanizma koji vizionarski razvija održive prostorne cjeline - međusobno usklađene na svim razinama. Nepostojanje upravo tih vizija koje osmišljavaju suvremene gradove kao sustave koji se sastoje od puno većih prostornih jedinica od pojedinačnih, tj. privatnih, urodilo je prostorom koji je nefunkcionalni kolaž međusobno neusklađenih i nekontekstualnih točkastih „situacija“ u prostoru.

Potrebno je vratiti u sustav primat vizionarskom osmišljavanju gradova, naselja i prirodnog okoliša čiji usklađen razvoj stvara nove vrijednosti uz očuvanje postojećih resursa, što je osnovna odlika razvoja naprednog – održivog društva. Tako uređene prostorne relacije tada počinju pozitivno usmjeravati i društvene odnose.

Urbanizam ne bi smio biti tehnički servis za rješavanje infrastrukture koja samo opskrbljuje ili prometno povezuje postojeće krivo postavljene namjene prostora, već osmišljavati i njihove relacije u smislu humanizacije okoliša i korištenja postojećih resursa. Potrebno je umanjiti upravljanje prostora profitom i staviti humane principe i javni interes ispred pojedinačnog, a propise definirati na način da onemogućavaju daljnje pregrađivanje i neplansko zgušnjavanje tamo gdje kontekst to ne podržava. Svi postojeći resursi trebaju doći pod sustavno upravljanje usmjereno ka održivom razvoju cjelokupnog prostora.

ORaH - Održivi razvoj Hrvatske Program stranke

Kontakt:

Središnji informacijski ured

Adresa: Ilica 48
Telefon: 01/77 93 176

Email: info.ured@orah.hr

 

                     

Odnosi s javnošću

Glasnogovornik: glasnogovornik@orah.hr, Mob: 

Pitanja u vezi članstva: clanstvo@orah.hr

Podrška za web: web@orah.hr

Podrška za ICT: ict@orah.hr

Osnovne informacije

Poštanska adresa: Ilica 48
Telefon: 01/77 93 176
Fax: 
OIB: 57106771128

                     

              

Održivi razvoj Hrvatske - ORaH 

EFALogoFYEGlogoGEFLogoGGLogo

 

Go to top

Orah.hr koristi kolačiče kako bi poboljšao funkcionalnost stranice. Korištenje je sukladno s Direktivom 2002/58/EU o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u sektoru elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) te njezinim izmjenama krajem 2009. godine, u Direktivi 2009/136/EU. To find out more about the cookies we use and how to delete them, see our privacy policy.

  I accept cookies from this site.
EU Cookie Directive Module Information